Navršila se godina od smrti Josipa Pejaković, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih glumaca. Njegov odlazak ostavio je veliku prazninu u kulturi, pozorištu i javnom životu Bosne i Hercegovine.

Publika ga pamti po snažnim ulogama, prepoznatljivom glasu i monodramama kroz koje je govorio o običnom čovjeku, domovini, nepravdi i životnim teškoćama.

Od muzike do pozorišne scene

Pejaković je u mladosti bio posvećen muzici, a u rodnom Travniku nastupao je kao član rock grupe Veziri. Svoj pravi životni poziv ipak je pronašao u glumi.

Karijeru je započeo u Narodnom pozorištu u Zenici, a kasnije je postao član ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo. Na pozorišnim daskama ostvario je brojne zapažene uloge, ali su posebno mjesto u njegovom radu imale monodrame.

Publika će ga pamtiti po ostvarenjima „Oj, živote“, „Država“, „Država i papci“, „Ooo, izbjeglice“, „Tugoslavija“ i „On meni nema Bosne“.

Upravo je monodrama „On meni nema Bosne“ postala jedan od najprepoznatljivijih izraza njegove ljubavi prema domovini.

„Kako, bolan, nema Bosne, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne, a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj – ide“, dio je čuvenog Pejakovićevog teksta.

Ostavio dubok trag

Pored pozorišta, Pejaković je ostvario važne uloge u filmovima i televizijskim serijama koje su obilježile bosanskohercegovačku i jugoslavensku kinematografiju.

Glumio je u filmovima „Gluhi barut“ i „Savršeni krug“, kao i u serijama „Tale“ i „Porobdžije“. Njegovi likovi ostali su upamćeni po autentičnosti, emociji i snažnoj povezanosti s ljudima i prostorom iz kojeg je dolazio.

Posljednje predstave na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo odigrao je 19. i 20. maja, kada su izvedene monodrame „Tugoslavija“ i „Država“.

Iza Josipa Pejakovića ostali su supruga Vesna Mašić, sinovi, brojni prijatelji, kolege i publika koja ga ni godinu nakon smrti ne zaboravlja.