Poraz Hrvatske od Engleske rezultatom 4:2 na otvaranju Svjetskog prvenstva nije samo jedan loš rezultat.
Mnogo više od toga, ova utakmica otvorila je pitanje koje se posljednjih godina sve češće postavlja među navijačima i analitičarima.
Da li je Hrvatska reprezentacija prvi put nakon deset godina u ozbiljnom padu?
Godinama su ‘Vatreni’ bili sinonim za karakter, disciplinu i taktičku stabilnost. Osvajali su medalje, izbacivali favorizirane selekcije i često nadoknađivali nedostatke individualnog kvaliteta nevjerovatnim timskim duhom.
Međutim, ono što smo gledali protiv Engleske nije ličilo na reprezentaciju koja je godinama bila strah i trepet najvećim svjetskim silama.
Godinama se stvara iluzija o novim svjetskim zvijezdama
Hrvatski nogomet dugo živi od reputacije koju je stvorila zlatna generacija predvođena Modrićem, Rakitićem, Mandžukićem i Perišićem.
Paralelno s tim, godinama se pojavljuju novi talenti koji se vrlo brzo predstavljaju kao buduće svjetske klase.
Nesporno je da se Dinamo Zagreb etablirao kao jedna od najvećih evropskih fabrika transfera.
Zdravko Mamić je svojevremeno pravio sjajne transfere i faktički je tokom svog rada u Dinamu proizveo igrače koji su godinama bili ključni u reprezentaciji, ali i u najvećim evropskim klubovima.
Sada se sve češće postavlja pitanje da li mladi hrvatski igrači odlaze u najveće klubove prvenstveno zahvaljujući reputaciji sistema i ogromnom marketinškom pogonu koji je stvoren za vrijeme Zdravka Mamića, ili se tu ipak radi o igračima svjetskog kalibra.
Razlika između lokalne reputacije i kvaliteta
Nekada su iz Dinama izlazili Modrić, Mandžukić, Lovren ili Kovačić, igrači koji su kasnije opravdali svaki euro i godinama igrali na vrhunskom nivou.
Danas se stiče utisak da pojedini nogometaši dobijaju etiketu svjetske klase mnogo prije nego što to pokažu na najvećoj sceni, pa tek nakon transfera vrijednih desetine miliona eura postaje jasno da nisu svi spremni za nivo na kojem se nalaze.
Oni postaju veće zvijezde zahvaljujući transferima i medijskoj pažnji nego partijama na terenu.
Kada dođe trenutak najvećeg ispita, razlika između lokalne reputacije i stvarnog kvaliteta postane veoma vidljiva.
Posebno zabrinjava forma Joška Gvardiola, igrača od kojeg se očekivalo da bude stub nove Hrvatske.
Prema statističkim podacima Sofascorea dobio je ocjenu 5,7, što predstavlja njegov najslabiji nastup u dresu seniorske reprezentacije Hrvatske.
Dalićev najveći rizik pretvorio se u katastrofu
Najveći upitnik prije utakmice bio je sastav odbrane, a posebno odluka Zlatka Dalića da 19-godišnjeg Luku Vuškovića odmah gurne u vatru protiv jednog od najboljih napadača svijeta.
Povjeriti tinejdžeru zadatak da čuva prekaljenog asa Harryja Kanea na otvaranju Svjetskog prvenstva djelovalo je kao ogroman rizik i prije početka utakmice.
Ubrzo je postalo jasno da se taj rizik nije isplatio.
Kod drugog gola Engleske upravo je Vušković ostao ispod lopte nakon kornera, a iza njegovih leđa Kane je rutinski pogodio mrežu Livakovića.
Mladi štoper je konstantno izlazio za Kaneom i pravio pritisak ali Englez se nosio i sa mnogo iskusnijim i kvalitetnijim defanzivcima tokom svoje karijere, pa ga Luka jednostavno nije mogao zaustaviti.
Naravno, nije korektno kompletnu odgovornost svaliti na mladog defanzivca koji tek gradi karijeru, ali pitanje koji postavljaju mnogi navijači Hrvatske je vezano za nešto sasvim drugo.
Zašto je Luka uopće doveden u situaciju da na najvećoj pozornici svijeta vodi bitku protiv igrača koji iza sebe ima stotine utakmica na najvišem nivou?
To nije greška mladog igrača. To je odgovornost stručnog štaba.
Hrvatska je izgledala izgubljeno
Posebno zabrinjava činjenica da problemi nisu bili pojedinačni.
Engleska je stvarala šanse gotovo iz svakog prekida. Hrvatska je djelovala neorganizovano, sporo i bez jasne ideje.
Nakon što su se dva puta vraćali u utakmicu, ‘Vatreni’ su u drugom poluvremenu potpuno nestali s terena.
Podatak da Hrvatska do 76. minute drugog dijela nije uputila ozbiljan udarac prema golu dovoljno govori o odnosu snaga.
Još je poraznija činjenica da je Dominik Livaković, uprkos četiri primljena gola, bio jedan od najboljih hrvatskih igrača.
Da nije bilo njegovih intervencija, rezultat je mogao biti daleko uvjerljiviji.
Najgora izdanja najvećih zvijezda
Luka Modrić odigrao je jednu od najslabijih utakmica u reprezentativnoj karijeri.
Skrivio je penal iz kojeg je Engleska povela i nije imao uticaj na igru kakav se od njega očekuje.
Još više zabrinjava partija igrača od kojih se očekivalo da budu nosioci nove generacije.
Neki od njih godinama se predstavljaju kao budućnost hrvatskog nogometa, igrači za koje se izdvajaju ogromni milioni i koji se prodaju najvećim evropskim klubovima.
Međutim, Svjetsko prvenstvo nije mjesto za marketing niti za transferne cijene. Tamo se vidi ko zaista može nositi reprezentaciju kada je najteže.
Igrači žive od stare slave
Dodatnu kritiku izazivaju i neki reprezentativni pozivi. Mnogima nije jasno kako nogometaš Torina Nikola Vlašić i dalje ostaje dio ozbiljnih reprezentativnih planova.
Nekada jedan od najvećih hrvatskih talenata, već godinama nije igrač koji pravi razliku na najvećoj sceni.
Njegove partije u posljednjih nekoliko sezona daleko su od nivoa koji se očekuje od reprezentativca zemlje koja pretenduje na svjetski vrh, pa se sve češće postavlja pitanje da li pojedina imena i dalje žive od stare reputacije umjesto od trenutne forme.
Engleska jeste bila dobra, ali Hrvatska je sama sebi najveći problem
Legendarni trener Jürgen Klopp je nakon utakmice pohvalio Englesku i njenu energiju, ali je istovremeno primijetio da Hrvatska nije imala dovoljno posjeda i kontrole igre.
To je možda i najbolji sažetak svega viđenog.
Engleska nije morala igrati savršeno da bi pobijedila. Nije morala prikazati svoju najbolju verziju. Dovoljno je bilo da bude oragnizovana i strpljiva.
Hrvatska je sama sebi stvarala probleme, poklanjala prostor protivniku i izgledala kao reprezentacija koja još uvijek traži identitet.
‘Vatreni’ ozbiljno upozoreni
Ništa za njih još nije izgubljeno. Hrvatska i dalje može proći grupu pobjedama protiv Paname i Gane.
Međutim, ako se nešto hitno ne promijeni, pitanje nije hoće li proći grupu nego koliko dugo mogu opstati na turniru.
Jer ono što je viđeno protiv Engleske nije ličilo na reprezentaciju koja je posljednjih deset godina igrala finala i polufinala najvećih takmičenja.
Možda je upravo ova utakmica pokazala ono što mnogi nisu željeli priznati – da Hrvatska više ne živi od sadašnjosti, nego od uspomena na generaciju koja polako odlazi sa scene.