Iza Marija Drmaća (49) veoma je uspješna glumačka sezona. Uz nove predstave, publiku fascinira i hit-projektima, kako u matičnom Pozorištu mladih, tako i kao gost u drugim teatrima.

Drmać se posljednjih godina svrstao među vodeće glumce u našoj zemlji i svaki projekt u kojem glumi istinski je užitak za publiku.

Period prije odlaska na odmor najbolje je vrijeme za podvlačenje crte ispod umjetničke sezone, a Drmać je u intervjuu za ‘Rezon’ veoma otvoreno govorio o ulogama, nagradama, planovima, kao i privatnom životu.

Dvije velike uloge

Kako bi rezimirali sezonu na izmaku?

Bila je to izuzetno radna i sadržajna sezona. Ostvario sam dvije velike uloge koje su mi bile veoma važne. U predstavi “Škrtac” “igrao sam Harpagona, a u Narodnom pozorištu Sarajevo Herculea Poirota u predstavi “Ubistvo u Orijent Ekspresu”. Uz sve to, stigle su i nagrade, ali ono što me najviše raduje jeste činjenica da su predstave bile dobro prihvaćene i da je publika bila uz nas. Kada se osvrnem na sezonu, mogu biti zadovoljan i zahvalan.

Nagrade su krunisale ovu sezonu Koliko one Vama znače?

Svaka nagrada prija jer predstavlja potvrdu da je ono što radite neko prepoznao i cijenio. Posebno su mi drage nagrade koje dolaze od publike. Ipak, vjerujem da je najveća nagrada puna sala, zadovoljna publika i trenutak kada među gledaocima prepoznate ista lica koja se vraćaju da ponovo pogledaju predstavu. To je možda i najbolji pokazatelj da rad ima smisla.

“Ubistvo u Orijent Ekspresu” nova je predstava u Vašoj glumačkoj biografiji. Karakter Herculea Poirota veoma je kompleksan, a sigurno je veliki izazov donijeti lik kojeg svi poznajemo. Nakon dvadeset godina ponovo ste i na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo.

Poirot je jedan od onih likova koje publika vrlo dobro poznaje, pa je odgovornost tim veća. Kao veliki ljubitelj Agathe Christie i kriminalističkih romana, ovaj projekat mi je predstavljao posebno zadovoljstvo i izazov. Trudio sam se pronaći vlastiti put do tog lika, a ne oslanjati se na interpretacije koje već postoje. Što se Narodnog pozorišta tiče, lijepo je ponovo biti na toj sceni. Tu sam, zapravo, još kao student napravio svoje prve profesionalne korake, tako da je ovaj povratak imao i jednu lijepu emotivnu dimenziju.

Slobodno vrijeme

Predstava “Ne daj se, generacijo” ruši rekord za rekordom. Nastavljaju li svoj život i dalje Ruža i Beba?

Naravno. Predstava nastavlja svoj život i u novoj sezoni zajedno sa ostalim naslovima na repertoaru. Dok god postoji interes publike i dok predstava ima šta da kaže, vjerujem da će Ruža i Beba nastaviti da žive na sceni.

Gdje je mjesto teatra i uopće glumačkog poziva u današnjoj BiH?

Mislim da teatar i danas ima veoma važno mjesto. On okuplja ljude na jedan poseban način i pruža iskustvo koje ništa ne može zamijeniti. Naravno, uvijek postoji prostor da bude još vidljiviji i dostupniji publici, ali vjerujem da će potreba za živom riječju, emocijom i susretom glumca i publike uvijek postojati.

Dok nižete profesionalne uspjehe, rijetko Vas viđamo na društvenim događajima i okupljanjima javnih ličnosti. Zbog čega?

Jednostavno sam takav. Više volim da me ljudi prepoznaju po poslu nego po pojavljivanju na raznim događajima. Naravno, kada smatram da je važno ili kada osjećam profesionalnu ili prijateljsku obavezu, rado se odazovem. Ali slobodno vrijeme uglavnom biram provoditi daleko od reflektora.

Šta spremate za jesenju umjetničku sezonu, šta je s filmom i televizijom?

Postoje planovi i razgovori o nekoliko novih projekata, ali mislim da je najbolje o njima govoriti kada za to dođe pravo vrijeme. Volim da publika sazna za nešto tek kada je sigurno da će se i dogoditi.

Šta Vas zaokuplja kada se ne bavite glumom?

Najviše uživam u jednostavnim stvarima. Volim more, boravak u prirodi, kuću, baštu i mir. To su trenuci u kojima punim baterije i pripremam se za nove projekte.

Nije mali broj Vaših kolega glumaca koji su sreću potražili van BiH. Zašto ste Vi odlučili ostati ovdje?

Nikada nisam osjećao potrebu da odem. Volim raditi ovdje i vjerujem da se ovdje mogu stvarati kvalitetne stvari. Posla, srećom, imam mnogo, toliko da sam nekada morao odbiti i saradnje van Bosne i Hercegovine. Bilo bi nefer prema ljudima s kojima radim i prema projektima koje sam već prihvatio da sve ostavim i odem negdje drugo.

Postoji li uloga o kojoj sanjate?

Todo i Koko

Šta Vas najbrže može iznervirati?

Laž. Mislim da je iskrenost temelj svakog odnosa, bilo privatnog ili profesionalnog, i teško prihvatam kada ljudi nisu iskreni.

Na kraju – nakon odlaska voljenog Toda u Vaš život ušao je Koko. Koliko su, prema Vašem iskustvu, životinje dobrodošle u naše društvo?

Todo će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu i njega niko ne može zamijeniti. Koko je u moj život donio neku novu radost i podsjetio me koliko životinje mogu obogatiti našu svakodnevicu. One nas uče bezuslovnoj privrženosti, strpljenju i odgovornosti. Mislim da bismo kao društvo trebali imati još više razumijevanja i brige prema životinjama, jer nam one vraćaju mnogo više nego što od nas traže.