Bh. glumac Emir Hadžihafizbegović oglasio se na facebooku nakon što su pojedine braniteljske udruženja zatražile oduzimanje hrvatskog državljanstva zbog govora na Ajvatovici.

“Dragi prijatelji i poštovaoci mog umjetničkog prosedea i civilizacijskog svjetonazora, kojem svojim odgojem pripadam.
Ovim postom na Facebooku obraćam se Vama, a ne onima koji su prije sedam dana otvorili, po ko zna koji put, neuspješni lov, na “moju glavu”.

Ne zamjerim niti jednoj osobi

Pustio sam da cijela hajka, kodnog naziva “Ajvatovica” fermentira, slegne se, da “otpatim” ispadanje Bosne i Hercegovine i Hrvatske sa SP u USA, Meksiku i Kanadi, te da se povratim od šokantne vijesti, kako nas je zauvijek napustio Zrinko Ogresta, moj veliki prijatelj i jedan od najvećih hrvatskih filmskih redatelja. Počivao u miru Božijem dragi moj Zrinko!

Ne zamjerim niti jednoj osobi koja me izvrijeđala. Vraćam im onom Isusovom: “Oprosti im Bože, ne znaju što rade”.
Ja, dragi moji volim i zaljubljen sam u konje, jašem i član sam konjičkog kluba “SARA” u Opštini Doboj-jug. Vlasnik kluba gospodin Amer Tarabar udomio je u svojoj ergeli i mog konja Cezara i kad god imam vremena odem do kluba, gdje sa još devet konjanika jašemo po bosanskim vrletima uživajući u najljepšim prirodnim ljepotama na svijetu.

Ajvatovica je mjesto bosanskohercegovačke i bošnjačke duhovnosti, mjesto Božije milosti i snage molitve, staro 516 godina. Takvo svetište, paradigma je Međugorja ili recimo manastira Ostrog. Dedo Ajvaz četrdeset dana molio je Boga da se zbog suše i nedostatka vode, zbog čega je narod tih krajeva patio, razdvoji velika stijena i da poteče voda. I potekla je prije 516 godina.

Dio povijesnog protokola posjete Ajvotovici su konjanici iz cijele Bosne i Hercegovine. Bilo nas je oko tri stotine. Impresivna slika . Moj govor na skupu izričito je imao kontekst , obraćanja konjanicima od strane konjanika. Nikakav drugačiji. Ponosan sam na taj govor. To je bila oda multietničnosti i ljubavi među različitim narodima koji vjekovima žive zajedno. Jahali su taj dan zajedno iz raznih konjičkih klubova širom Bosne i Hercegovine, i Hrvati i Srbi zajedno sa Bošnjacima.

Eee, ali dragi moji nekome je to zasmetalo. Kao što im smeta svako harmoniziranje odnosa u bosanskohercegovačkom društvenom kontekstu. Kao što im smeta pet Hrvata i Srbin Lukić, sa rukom na srcu dok se intonira himna Bosne i Hercegovine u startnoj ekipi nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.

Mene su prije trideset godina šovinisti sa raznih strana, stavili na odstrel, samo zato što sam ‘96-te godine izgovorio dvije rečenice, koje izgovaram svih pometnutih trideset godina i izgovorio sam ih i ove godine na Ajvatovici.

Radim novi film u Hrvatsko

Rečenica prva: U Bosni i Hercegovini postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podjele su lažne!
Rečenica dva: U Bosni i Hercegovini stoljećima, nikada ezani sa džamija nisu smetali crkvenim zvonima, niti su crkvena zvona smetala ezanima sa džamija.

Je li to negiranje naroda?
Je li to narativ koji dijeli ljepotu življenja među različitim narodima?

Matrix u kome živimo ima za cilj samo jedno. Tiranizirati istinu i “izvaditi joj srce”.
Zato glavni junak u mom autorskom projektu “Sve je do nas” izgovara rečenicu:

“Što sam više saopštavao istinu, sve sam bliže bio ludnici.”

Planetarna borba demona i anđela doživljava svoj krešendo i tu borbu bjelodano gledamo i osjetimo i na geografijama, a gdje naši narodi stoljećima žive.

Moja generacija odrasla je, između ostalog na američkim filmovima, koji baštine jednu dramsku situaciju i rečenicu koja je već postala lingvistički filmski arhetip. Dakle, kada američka policija, CIA ili FBI hapse nekog kriminalca, ubicu ili teroristu stavljajući mu lisice na ruke, taj zaštitnik države glasno izgovara uputu: “Sve što kažete biće upotrijebljeno protiv vas!”.

Mene, zbog nepatvorenog iznošenja istine, ta sudbina prati nemalo, gore spomenutih trideset godina.
Ne mogu se oteti utisku da bi me moji mrzitelji urnisali i kada bih na Facebooku objavio recept neke dobre torte, rižota ili kada bih govorio o kvaliteti mekousne neretvanske pastrmke ili smuđa.

I tu bi možda našli elemente oduzimanja državljanstva.

Ali srećom državljanstvo ne izdaju petparački portali nego država. Na tri kontinenta i na 14 prestižnih svjetskih filmskih festivala osvojio sam 19 puta Grand-Prix za najboljeg glumca i to za glavne uloge u hrvatskim filmovima. Više nagrada nego festivala. Logično, jer sam neke od tih festivala osvajao dva puta za redom. U Hrvatskoj sam dobitnik tri Zlatne Arene u Puli, imam Gavelinu nagradu, nagradu na Marulovim danima u Splitu i laureat sam u Rijeci na velikom riječkom teatarskom festivalu.

I uz sve to dobitnik sam Zlatnog lava u Veneciji (program Orizonte) za glavnu ulogu u hrvatskom filmu “Takva su pravila” reditelja Ognjena Sviličića.

Na prijedlog ministarstva kulture Hrvatske po članku 12, Hrvatskog ustava kao građaninu od interesa za državu Hrvatsku dodijeljeno mi je 2013. godine hrvatsko državljanstvo.

Ponosan sam na njega i hvala svima koji su prepoznali moj doprinos Hrvatskoj kulturi.
Dobitnik sam i Nazorove nagrade najvećeg kulturnog priznanja koje dodjeljuje država Hrvatska.

Eto malog istorijata kako sam hrtvatski državljanin. Od 70 igranih filmova koliko sam ih snimio u svjoj karijerei, 19sam uradio za hrvatsku kinematografiju.

Pisao bih još, ali pakujem stvari.

Letim ujutro za Zagreb. Radim novi film u Hrvatskoj, čeka me Pulski festival, nova teatarska predstava u jednom zagrebačkom teatru i turneja po Istri sa mojom monodramom “Sve je do nas”.
Baš puno posla.
Završavam ovaj post sa ogromnom zahvalnošću Bogu i mojim roditeljima, koji su me zajedno odgajali da volim, a ne da mrzim.

P.S. Duboko vjerujem da će ova moja objava imati isti tretman na novinskim portalima kakvu je imala spin blasfemija sa Ajvatovice.